Narc

naravno kao i svaki bloger kojem je ponestalo inspiracije i ima prečih stvari od blogiranja ja izvlačim džokera i objavljujem gluposti stare 3 i više godina od kojih se pravo dobro nasmiješ i diviš mome govnarskom pokušaju imitiranja šekspira na meskalinu. pusa i uživaj.(UPOZORENJE: TAD NISAM KUCAO AFRIKATE) p.s. nemoj odma da odustaješ. ovo ti je ko da preslušavaš neki demo od joy divisiona. __________________________________________________________________ 26. januar 2008 jos jedan njegov krvav dan...krvav ali lijep...kao i svaki drugi,bez ikakvih obavezea isao je loviti...rukama koje nisu uprljane krvlju vadi kljuc i otvara svoja bijela vrata,danas je njegov kraj zacutao...cuju se samo misteriozna zavijanja sa bijelih munara...otresa snijeg sa svoje crne kose koji neprestano pada...ulazi u kucu i unosi novu zrtvu u crnoj vreci ...koju ce prvo iscijelit pa ubit...a zrtva prvo ide na iscjeljivanje...sjeda na kauc pali cigaretu i gleda u svoju zrtvu koja je u nesvjestici,nakon ispusene cigarete koja mu je jako dobro dosla,uzima zrtvu u narucje i nosi je u drugu odaju,sa zeleno modrim vratima...otvara vrata a ona tamo sjedi,sva obucena u bijelo i pije kahvu,tako predivna i lijepa,a u istom trenutku brutalna i krvava...upoznao ju je prije nekoliko godina i ona mu vijerno pomaze u njegovom zanatu koji bi bio tek obican,da nema nje,umjetnice sa katanom i skalpelom....zacijeljivali su jedno drugome rane, radili bez mnogo razgovora , zacijeljivali rane drugima,naravno na svoj nacin i uzivali u svom poslu...bolesni bonnie i clyde...ali dosljedni svom poslu,ponudila ga je kahvom i on uzima njenu salicu u ruke,nakon sto je spustio zrtvu na bijeli stol sa tek opranim plahtama... i poluostrim glasom dobacuje -"gle koga imamo ovdje",ispijajuci gutljaj crne jake kafe.ona baca pogled na zrtvu i prvi put zacudjeno gleda u nju,sa strahom,pa u njega,pa ponovno na zrtvu...bila je to njena nikad ne prezaljena ljubav,njen decko na konju vranom,kojeg je tako voljela,a sada ga mora oslobodit,a on je to znao pripremio je cak i teglu sa njegovim imenom koju je potajno krio od nje,ovo joj je doslo bas kao pravo iznenadjenje,slatko,gorko,lijepo,neugodno,nije znala kakvo u trenutku se osjecala tako smusenom...sve joj je proslo pred ocima...nije mogla se usprotiviti njegovoj odluci,prisao joj je i rekao tiho"mislim da je i on dosao na red"ona i dalje sa nevjericom uzima skalpel u ruke i predstava ponovno pocinje ...on sjeda u svoju komfornu fotelju koja je tik do stola,pali Giuessepe Verdijevu Traviattu,i pocinje mili zvuk violina...ona veze svoju zrtvu za stol i pocinje.Uzima zbunjeno skalpel i baca poslednji pogled na njegovo lice...zrtva se budi i dovikuje u nevjerici izgubljeno, i smuseno,prestravljeno,zgrozeno... Pocinje sa seciranjem stomaka, blagim umjetnickim pokretima dolazi do rebara i ostrim skalpelom prodire dalje i dalje,a on se divi njoj...njenom radu,perfekciji,muzici,njenoj ljepoti...uzvici su sve zesci i zesci a u pozadini svirucka Traviatta Giussepe Verdia...On nasmijeseno slusa mjesavinu krika zrtve i predivnog violoncela sa opere i sa glupim ali zadovoljnim smijeskom na licu dize svoje ruke u zrak i pravi lagane pokrete u ritmu kiše violina...Krici su utihnuli ,zrtva je ponovno u nesvijesti,a ona je skalpelom dosla do srca.Krv je po cijeloj plahti i njenim gumenim rukavicama,njoj i okolo. Njezno vadi srce iz zrtve i stavlja ga u teglu oznacenu njegovim imenom,koju je prethodno dobila...On sa zadovoljstvom primi teglu u ruke i stavljajuci je u providni ormar sa ostalim "suvenirima", pomalo sarkasticno rece,ali skrto,samo zbog nje da bi ona zaboravila ovaj nemili dogadjaj-"Eto sad zauvijek posjedujes njegovo srce".I ona pogleda u njega nekako poluzadovoljnim pogledom,a na stolu se pusi iz secirane zrtve...zapalili su po cigaretu a on im natoci vino,i tako su se jos dugo gledali,neonke na plafonu cudno treptale,les na stolu vonja,dok je u pozadini svirala predivna simfonija. on je pio, a ona je cutala. __________________________________________________________________ 29. januar 2008.-nastavak Nakon zadnjeg iscjeljivanja ona vise nikad nije bila ista...Dani su joj sporo prolazili svaka zrtva koju je on doveo bila ista.Nije vise uzivala u svom zanatu.I on je to primijetio.Cak joj je poceo kupovati cvijece,novu opremu...Medjutim njoj je bilo svejedno,vise joj nije stalo do zivota...A on,srozan tom promjenom njegove drage partnerke ,bilo mu je jos gore... Nakon tog nemilog dogadjaja odlucio je da je prijatno iznenadi...Zelio je da napuste svoj posao i da odu gdje,negdje gdje ih niko ne zna,da uzivaju kao sto su zasluzili...kupio je karte za Portugal...Sjeca se kako mu je pricala da bi oduvijek tamo zeljela da ide... I tako sav sretan sjedio je sa dvije karte doma,ocekivajuci je da dodje,da je iznenadi...Medjutim htio je da kupi kakvo dobro vino,da proslave... Nakon ulaska u kucu,sa glupim smijeskom na licu,drzeci bocu skupog vina,primijetio je njene smijesne simpaticne cizmice pred vratima... Bilo mu je drago sto je tu,medjutim nakon sto je otvorio modro-zelena vrata,vidio je njegovu najvecu ljubav iseciranu,do vrata i dragu partnerku kako sjedi pored nje hihocuci se djetinjasto ...Na trenutak nije vidio nista osim nje...Bacio je skupi vinjak,i krenuo prema njoj...Zadavit ce je...Galamio je,najgore psovke su izlazile iz njegovih napjenjenih usta...Ona se uporno smijala...Uradjena kujo-orilo se odajom... Prisao je svojoj dragoj,koja je lezala sva krvava,krv je curila na sve strane...Poljubio je njeno blijedo lice,spustio glavu na krvavu ruku...U tom trenutku mu je bilo bas svejedno...Vise se nije htio kriti ni od kog... Psovao joj je i dalje, psovao je sebi,legao joj u krilo,i htio da spava,spava i ne probudi se...Ako se probudi zna da ce mu sve bit jos puno,puno gore...

naravno kao i svaki bloger kojem je ponestalo inspiracije i ima prečih stvari od blogiranja ja izvlačim džokera i objavljujem gluposti stare 3 i više godina od kojih se pravo dobro nasmiješ i diviš mome govnarskom pokušaju imitiranja šekspira na meskalinu. pusa i uživaj.(UPOZORENJE: TAD NISAM KUCAO AFRIKATE) p.s. nemoj odma da odustaješ. ovo ti je ko da preslušavaš neki demo od joy divisiona. 1. februar 2008 Zivot je vec unaprijed isplaniran,ocigledan,supalj i glup...i mi,obicni smrtnici tu nista ne mozemo... Jebena Subota... svracam u najblizu birtiju...opijam se ko debil i nonsalantno vadim telefon i citam jutrosnju poruku...Mislim u sebi,ma ko ga jebe...vadim novce iz dzepa i ne misleci na dragocijeni kusur,okrecem ledja barmenu koji me pozdravlja sa Zivio...Valjda mu je drago sto sam onako pijan.. Teturajuci dolazim do doticne kuce,domacin mi otvara vrata,takodje pijan...cestitam mu rodjendan,i dajem mu bocu jeftinog vinjaka kojeg srecom nisam popio... Ulazim,i imam sta i da vidim:Oduzeta gomila se zvaljuca,drogira i povraca...Mislim,bas divno.Odlucujem se ipak da i ja partijam iako sam polupijan i neraspolozen.U tom trenutku postajem vampir... Ustvari,ne postajem,ja vec jesam vampir.Emocionalni vampir.Vrebam svoju zrtvu,toceci konjak u casu koju sam nasao na stolu.Ispijam konjak...I pronasao sam je...Divna ridjokosa zrtva,punih usta i svijetlosmedjih ociju...Tijelo,kao da je djelo najprefinjenijeg vajara... Odma zatim se upitam,zasto sjedi sama?Il joj je decko otiso da bljuje,il ima SIDU...Bez razmisljanja joj prilazim jer me nije pretjerano briga ni za jedno ni za drugo...Pijan sam... Tocim konjak,prvo sebi,pa njoj.Pozdravljam je i primjecujem da joj curi pljuvacka iz usta.Upitam sam sebe,sa glupim smijeskom na licu: cime li se ona spucala?Bilo mi je skoro svejedno... Nakon duze vremena i ona mene pozdravlja.Pita me za ime i koji sam razred...Odgovaram da se zovem Ivan(ne znam iz kog razloga sam ovo slagao),i da sam brucos na ekonomskom faksu(a ne znam ni ovo)...Pita me znamo li se...Odgovaram da nemam pojma,i dodajem da mi je bas fino s njom(bilo mi je odvratno,nisam mogo da docekam da idem kuci)... Nakon toga pita me da li me zanima kako se ona zove(uslagirana ko torta).Odgovaram tiho da me nije briga.Ipak mi rece svoje ime,kojeg se svejedno ne sjecam... e, e, e. Medjutim javlja mi se suluda ideja u glavi...Javljaju mi se tri opcije..Prva je da idem kuci,istusiram se,mastrubiram pod tusem i zaspim ko beba...Druga je da je ostavim,i pridruzim se drustvu i igram igre ispijanja votke...A treca je da nas dvoje fino odemo gore uslagiramo se,i jebemo ko pokusni zecevi... Onda me ona upita,kao da je znala da sam postavio sebi ove tri opcije:"Sta mislis?"...Na sta joj kratko odgovaram :"Mislim,zasto ne."Drug mi daje kljuc,uzimam je za ruku i penjemo se gore.Teturala je i jedva isla,kao da je znala sta je ceka...Meni ispada kljuc(sigurno nije od uzbudjenja),pijan sam... Otvaram vrata,sjedamo na kauc,pusimo joint..zatim ona me ljubi,a ja ne vidim njeno lice,vidim lice meni dobro poznate osobe,i psujem u sebi,sve sto mi na um padne...Ipak uzvracam joj poljupcem.Nakon njenog pokusaja da mi svuce pantalone,uzimam joj join,dizem se iz kreveta i bacam ga u pepelnicu... Okrecem se prema djevojci...I gle jebenog cuda...Ona spava,spava i hrce,kao da nikad u zivotu nije spavala.Osjecaj je kao da sam pojeo veliko govno...Guram je sa kreveta na drugu stranu,sjedam pored nje,palim onaj ostatak buksne,osjecam se ko idiot,iako to vec odavno jesam...

ona u čarapama, ja u vojnim čizmama stojimo i gledamo se, u ogledalu od kristala ona lista novine, a ja se smješkam, pijem kafu dok suši kosu, i tu nema greške. hladan vazduh joj ježi dlačice, na ruci, dodaj mi daljinski, i zatvori prozore. nećemo gledat tv

koliko sam svjestan

kada je doktor Šinati  ušao u sobu oboljele djevojke mislio je da ga neko zajebava. Imao je pravo misliti tako jer je djevojka izgledala sasvim zdravo, i stojala je pored prozora, gledajući kako pada snijeg. snijeg je zbilja padao jako ,a dr. Šinati je preostale naslage otresao sa svog novog kašmirskog kaputa od 600 maraka. onda je pogledao u pod primijetivši kako se te iste naslage koje su upravo pale sa njegovog kaputa, ne tope. ponovo je pogledao u djevojku u majici kratkih rukava i crvenoj trenerci, kako ne skida pogled sa prozora. "više i ne izgledaju kao pahuljice, više nema oblik pahulja. ali neće postati ništa ni bolje.".- rekla je i konačno se odmakla sa onog mjesta, i dalje ne gledajući u doktora, kao da ga tu i nije bilo. sjela je na krevet i sada je gledala u parket. "vaši roditelji su mi rekli da je vaše stanje jako ozbiljno. ništa ne jedete i ne pijete već sedam dana, a niti jedan doktor koji je ovdje bio nije vam uspio pomoći zbog vaše komunikacione blokade, pa bih zato volio da to odmah riješimo."


"pa da li je to istina?", reče doktor, sjedajući na stolicu preko puta kreveta, pošto i dalje nije dobivao nikakvu reakciju od pacijentice. no, i dalje nije bilo reakcije.
"ako je istina, onda vjerovatno niste bolesni, već niste ni sa ovog planeta. ja ne poznajem nikog kome je to pošlo za rukom. ja sam jednom pokušao istu stvar sa džek denijelsom, ali sam nakon drugog dana umalo pao u komu.", bio je uporan Šinati, i pomalo komičan, ali nije davao nikakve naznake da je želio to biti, sudeći po njegovom natmurenom izrazu lica. nervirao ga je snijeg, i loše vrijeme posljednje dvije sedmice. kad bi barem bilo ljeto... bilo bi toplo i manje bolesnih. mrzio je svoj posao.

djevojka iskrivi usne u kratki smiješak.
"izgleda da su konačno poslali pravog doktora, nakon svih onih debila.", promrlja konačno.
"izgleda da sam postigao nešto." doda on, a ona se ponovo nasmiješi. nije volio svoj posao, ali znao je kako se radi.
"izgleda. ali, žalim , ni vi mi ne možete puno pomoći."
"dajte barem da pokušamo. ja sam došao da pokušam. nemam mnogo vremena, nakon ovoga moram na kraj sela do dida koji ima brohitis i već devetnaest puta me zvao."
"pustite me da umrem doktore. ja ću večeras ću umrijeti.možemo se i dogovoriti. vi mi dajte neke lijekove a ja ću obećati da ću ih piti. do večeras. "
dr. Šinati je malo šta moglo iznenaditi jer se nagledao čuda u petnaest godina rada, ali ovo je bio izazov i iznenađenje u jednom. mislio je da se djevojka ne šali, ali ako se ipak šali, njen proćelavi otac bi joj onda trebao opaliti par dobrih pleski. ali kako bi to sve bila šprd, kada već 7 dana živi od hladnog zraka. nije se mogao riješiti dojma da drže bolesnu kćer u ovako hladnoj sobi. čak je pomišljao da ponovo navuče kaput, ali se onda predomislio, ubjeđivajući je kako je samo zimoguz.


"možeš li mi barem dopustiti da te pregledam, pa da utvrdim dijagnozu?", prozuji već iziritiran, ignorišući prethodna blebetanja polusvjesne djevojke.
"mogu, ali sam vam već rekla sve", odgovori bolesnica i skide majicu.
tijelo joj je bilo modro , beživotno, i nije davalo puls,. bilo je hladnije od vazduha u sobi, a zjenice kao da nisu ni postojale. oslušnuo joj je srce, ali otkucaja nije bilo. koji je sad ovo kurac, razmišljao je u sebi ,a izraz lica mu je dobivao sve ozbiljniju nijansu.
"kako to da ti srce ne kuca?", upitao je smireno i onda privezao tlakomijer na ruku.
"pokušajte da me ne dodirujete rukama. "
"zašto?", upita  doktor polahko skidajući tlakomijer jer nije davao nikakve znakove da radi.
"zato što ne bi bilo dobro po vas.", odgovori mu ledenica od pacijentice i leže u krevet.
on popizdi i unese joj se u facu
"kako da pomognem tebi i tvojoj mizernoj porodici koja se toliko brine za tebe ako ćeš bit tajanstvena cijelo vrijeme. nije vrijeme da budeš tajanstvena , i nemam vremena za ova sranja. reci mi šta je s tobom jebemu!?". inače, to radi samo kad mora i nije mu milo, no neki su pacijenti šupci.
u tom trenutku djevojka ga obgrli rukama i poljubi najljepše što je mogla. osjetio je kako mu se usta lede, a tišina obuzima sobu. ona čudna mrtvačka hladnoća se proširi cijelom dužinom njegovog tijela, a njemu se to i nije posebno dopalo. imala je okus ledenog čaja od brusnice. i to je zadnje čega se sjeća.

u subotu je neka žena prosula pivo po meni i nisam se iznerviro

ja: k'kva je kafa?
 cimer: ko kurac!
 ja: pederčino.
 cimer: pa kad je ko kurac.
 ja: odlično, od sad ću je pravit samo kad nam pičke dođu.
 dvije minute stanke...
 cimer: dobar. pičke vole kurac.
 ja: haleluja. (srk)

http://www.youtube.com/watch?v=Ox9c-JyqrPM

dijalog


nacrtaću ti zadnju i moraš ići. jesmo se dogovorili?

jesmo. zadnju.

zadnju. dođi da te poljubim u čelo. tako.

šta me tako gledaš?

ništa. onako. ja često tako gledam. prije su mene ljudi tako gledali.

pa šta si ih pitao?

pitao sam ih šta je?

a šta su oni tebi odgovarali.

pa vidiš.. ustvari šuti malo, tek sam usto. odi radi nešto dok ti nacrtam. operi zube.

oprala sam ih seronjo.

šalio sam se. odi skuhaj nam kafu.

skuhala sam. ali je neću piti. jer idem kući.

da. ideš kući.

ni sjena čovjeka od sinoć.

nešto kažeš?

ništa.

baš se lijepo smješkaš.

hvala.

kako na fakultetu?

ja sam treći razred.

izgledaš puno starije jebem mu.

to si mi rekao 30 puta samo sinoć.

nije ti niko rekao da se družiš samnom.

kakve to veze ima s tim molim te??

ma nikakve. trabunjam jutarnje gluposti.

opet me gledaš onako.

pa gledam te jebemu. pusti me da te gledam. koji je kurac vama ženama.

dobro.

evo ti ovo, odoh da se poserem.

ajde.

dobro ti stoji moja košulja.

haha, znam.

hah. ja mislim da je luciano al koga boli kurac. bila je tri najbolje ikad potrošene kerme.



monolog

i više ju nisam gledao, ali kad sam sjeo na ve-ce šolju, i dalje sam imao njenu sliku pred očima.vjetar je nekako probijao kroz cijelu kuću, ali najviše kroz ve-ce.bilo je abnormalno hladno. imao sam hiljade slika. zapalio sam cigaru i čekao debelo crijevo da obavi svoje. tako čekajući zatvorio sam oči, i više nisam osjetio hladnoću odvratno-drap pločica. vidio sam samo bijelu potkošulju. u vc ispod vrata se provlačio miris kahve. pitao sam se kako je to moguće. pogledao ssam se u ogledalo i primijetio crvene podočnjake. čudno. uvijek su bili plava koža. kada sam se vratio unutra šolja kafe je  bila na stolu. pored šolje laptop i upaljena muzika. na notepadu išvarane gluposti i dvije nove rečenice. ljubavna poruka. malo luckasta ali lijepa. sveska je bila čista. mala zna znanje. nasmijao sam se poluglasno. vjetar je prestao puhati. ali situacija se nije popravila. a zamalo sam pomislio kako je lijepo. mnogo toga mi je postalo lijepo i divno u posljednje vrijeme. pa čak i patnja. valjda je na neki način patnja. osjećaj nedostatka matične polovice. sviđa mi se kako sam razmjestio stan. ali sad nikako ne mogu razmišljati o tome. mogu samo razmišljati o njoj, iako i dalje soba miriše po onoj brucoškinji. jel bila brucoškinja? treći srednje, da. i sada, baš u rijetkim trenutcima kada se ništa ne čuje, osim brujanja grijalice, čujem njen osmijeh. veliki kez i veliki bijeli zubi.govorio sam joj kako njen osmijeh ruši predrasude.često sam joj govorio i kako treba češće da se smije, a manje da plače.nadam se da je sada tako. sada vjerovatno spava. smije se i spava.

sve je uredu. nije bilo ništa. cimer hrče u drugoj sobi. nije mi ništa.
ne znam zašto to sebi uporno ponavljam, ovako je svakog jutra.
nisam se vozio vozom 300 godina.
biće sve u redu do podneva- kažem naivno i smanjim džef baklija onako kako najviše boli.

3 dana i 4 noći,
volio bih nešto lijepo kazati ,
o hladnoći, tami i kvrčavom želucu,
sa plafona kapaju 3 kapi,
jedna u lonac, druga po stolu,a od treće
mi je pola jastuka mokro.
cijeli grad svijetli,
možda najljepše ikad,dok snijeg je prikovan za zemlju,
kao da tu i pripada,
a nije tako.
u svakoj sobi je leden zrak,
a mrak samo dodaje sablasni znak.
vani i ne pomišljam da idem,
gazda je pustio vučjaka koji voli meso sumnjivog morala,
a i da mogu,
ne znam gdje bih krenuo.
sve manje razmišljam o stvarima,
o kojima bih trebao.
razmišljam o vanesi paradis,
kako će se zvati curica džej-zija,
jel moguće da sam preziran,
prezirom oslikan,
pa me onaj ker, krvoločno gleda.
taman kad pomislim da mi je konačno vruće,
zapitam se kako? pa skinem šesti sloj odjeće,
i pokažem bosu nogu ispod tri deke,
pa shvatim,
da sam odlijepio,
i da nema spasa.
nasmijem se i obrišem leden znoj sa čela,
podvučem se pod deku i zaplačem ko beskućnik,
a kuću imam.
ne mogu da spavam,
  pa i kad mi pođe za rukom snovi su gadni,
a znoj na tijelu samo hladniji.
četvrtog jutra budim se naglo,
i spazam, buljeći u lijevi ćošak
da sa slikom starog mosta nešto nije uredu,
nakon trljanja blijedih očnih duplji,
primjećujem bolje,
da to više nije ta slika, od prije 4 dana
i da je popločani most, preplavljen leševima,
zamrznutim i zaljubljenim u snježne radosti.
vrijeme je da se nešto desi, pomislih paleći prljavi čik.
  ne učinivši ništa povodom toga